BIOGRAFIJA
Josip Turković, rođen je 4. travnja 1936. godine u Đurđevcu.
Godine 1955. završio je Učiteljsku školu u Križevcima, a na likovnom odjelu Pedagoške akademije u Zagrebu diplomirao je 1964. godine.
Kao odgajatelj, učitelj i nastavnik likovnog odgoja radio je u Zagrebu, Legradu i Virju do 1971. godine, nakon čega djeluje kao profesionalni slikar.
Prvi puta izlaže 1954. godine na Proljetnoj izložbi Likovne sekcije koju je vodio prof. Valentin Puževski.
Na prvoj samostalnoj izložbi u Virju, 1958. godine izlaže motive s Cresa i podravske krajolike, a prvu samostalnu izložbu u inozemstvu (Göttingen) priređuje 1971. godine.
Sudjelovao je na brojnim likovnim kolonijama u zemlji i inozemstvu; u Wolfsburgu, ZILIK-u u Karlovcu, Počitelju i dr., te bio sudionik nekoliko studijskih putovanja.
Za svoj rad primio je nekoliko nagrada u zemlji i inozemstvu.
Godine 1978. u nakladi Muzeja grada Koprivnice izlazi mu knjiga „Podravsko rukotvorje“, a vrijedno je spomenuti i slikovnicu „Podravska legenda“ koju je ilustrirao na tekst Dubravka Horvatića. Tiskana je 1979. godine u izdanju Mladosti iz Zagreba.
Turković je bio svestran slikar, grafičar, rezbar, etnograf i etnolog. Iza sebe je ostavio zavidan slikarski opus, brojne ilustracije, skice, vitraže, grafička rješenja, dizajn interijera, etnografske zapise i zavičajnu zbirku.
Nakon dugogodišnjeg rada u slikarskom ateljeu u Novigradskoj ulici u Virju, godine 1980. otvara slikarski atelje i galeriju u obiteljskoj kući u Virju, u ulici Mitrovica, gdje je, nažalost, živio i radio samo dvije godine,nakon čega umire od teške bolesti u bolnici Rebro u Zagrebu.
Godine 1984. u obiteljskoj kući otvorena je Spomen zbirka slika Josipa Turkovića s etnografskom zbirkom.
U izdanju Društva povjesničara umjetnosti Hrvatske godine 1988. tiskana je monografija Josip Turković autora Dubravka Horvatića.
STARA PEŠČANSKA KORENIKA
Kada govorimo o jednom povijesnom događaju ili određenoj ličnosti i pri tome valoriziramo i stvaralački opus, nekako je objektivnije govoriti s pozicije izvjesnog vremenskog odmaka. Tada postaju irelevantne neke neobične, neshvaćene i neprihvatljive osobnosti, subjektivne i jednoznačne odrednice uvjetovane djelovanjem neposrednog okružja i sve ostalo što bi moglo formirati istinu o realnim i trajnim vrijednostima.
U slučaju Josipa Turkovića, danas, kada je definitivno zaokružen i završen jedan životni i stvaralački ciklus, percipirajući cjelinu, otvara se slika jedne kompleksne kreativne ličnosti renesansnog tipa koja je za ovaj podravski kraj nezaobilazna iz više razloga.
Turkovića je zanimalo gotovo sve čime je bio u to vrijeme okružen. O svemu je imao svoje stavove i branio ih svom žestinom.
Ako samo uzmemo u obzir činjenicu da je u kratkom životnom vijeku (46 godina), ostvario zavidne rezultate u slikarstvu i etnografiji, da se bavio i glazbom, publicistikom, kulturnom animacijom i t d., (za što bi mnogima trebala i dva života), onda je to sasvim dovoljno pokriće za izrečenu tvrdnju.
U lokalnom okruženju, prije svega u Virju, potom u Đurđevcu, Koprivnici i dr., nije bilo kulturnog i javnog događaja u kojem nije sudjelovao bilo kao slikar, ilustrator, grafički dizajner, scenograf, kulturni animator, etnografski zapisivač i kolekcionar, itd.
Za đurđevački kraj nemjerljiv je njegov doprinos u afirmaciji Legende o Picokima kojom je bio naprosto opčinjen. O njoj je govorio u svim prigodama, napravio brojne skice, crteže i slike, pisao i pjevao o njoj i konkretno sudjelovao u organizaciji scenskog uprizorenja.
Danas je poznato da se ova narodna predaja o opsadi đurđevačke utvrde prenosila s koljena na koljeno i da su o njoj pisali još Tomo Jalžabetić (1898.), Mara Matočec (1933.), Zvonko Lovrenčević (1951.) i t d. , ali prva vizualizacija, pa i uvjetno rečeno uprizorenje, pripada Josipu Turkoviću.
Naime, on je naslikao prvu sliku na ovu temu četiri godine prije nego što se legenda prvi puta scenski postavila. Postoji realna mogućnost da je to moglo biti još i ranije, jer druga njegova slika sličnog sadržaja nacrtana kao freska na zidu roditeljske kuće na Peskima, ulica Matije Gupca 61, nije datirana.
Iz bogatog Turkovićevog opusa na temu Legende treba svakako izdvojiti i veliko platno iz 1969. godine, zatim prvi plakat za Legendu o Picokima 1975., i kasnije grafička mapa Podravina zemlja Picoka, 1980., Zemlja Picoka, 1980, (za hotel Picok) – friz dugačak 15 metara s 13 slika, slikovnica Podravska legenda, 1979. godine.
Godine 1981. napisao je novi scenarij Legende povodom javnog natječaja pod pseudonimom Ivo Marić, koji, nažalost, nije nikada realiziran.
Josip Turković uvijek se ponosio svojim porijeklom naglašavajući pritom svoje korijene, konkretizirajući to cjelokupnim likovnim opusom. Jedan od njegovih štovatelja i prijatelja Luka Kokotić sjeća se njegovih riječi:
-„Znaš, ja sem ti stara peščanska korenika, kak stari panj kojemu su davno odsjekli stablo, a on uporno stoji u tom pijesku, kaljuži i močvari pustivši duboko korijenje sraslo u tu napaćenu grudu i naprosto se ne da iščupati iz nje i prkosi svakojakom nevremenu, ali ne trune. Takvi smo mi Peščani. Istovremeno odrasli na krvavom pesku i podravskim dinama što ih je vjetar stoljećima naslagivao, a opet u duši toliko mekani kad je u ljubavi za domaju riječ. Onda nas možeš oblikovati poput glinaste ilovače oko starogradskih močvara“.
Naša lokalna zajednica (ali ne samo naša), prebrzo zaboravlja svoje povijesne ličnosti, pa ipak posredstvom njegovih suvremenika i prijatelja (a time i štovatelja zavičajne baštine) prisjećamo se i ovog Picoka. Nakon njegove smrti đurđevačka Galerija Stari grad (danas Muzej Grada Đurđevca) priredila je tri izložbe iz ostavštine: tri memorijalne izložbe, 1991., 1996. i 2012., Galerija Škatulka 1994. i Gradska knjižnica, Galerija Ex libris 2008. godine.
Postavljanje spomen ploče na obiteljsku kuću, povodom 80 godina rođenja inicirala je 2016. g. udruga “Peski-Art Đurđevac” koja njeguje kulturno nasljeđe ovog đurđevačkog kvarta i, naravno, Grada Đurđevca, uz potporu Mjesnog odbora Peski i Družbe Braća Hrvatskoga Zmaja.
Zdravko Šabarić
.jpg)
